Na internetu, a naročito na društvenim mrežama, čest sadržaj su savjeti o zdravlju i ljepoti. U medijima su ovi savjeti nekad korektni, a nekada samo naizgled bezopasni. Vrlo često se ovakvi savjeti baziraju na promociji ljekova zasnovanih na biljkama ili govore o studijama koje su rađene na malim uzorcima ili na kulturama ćelija, što baš i nije najviši nivo dokaza. S druge strane, ovo nisu jedine dezinformacije o ljekovima: tu je izvještavanje koje navodi na zaključak da je neki lijek efikasniji nego što jeste ili se studije iz pretkliničkih faza prikazuju kao konačan rezultat. A tu su i stručnjaci koji pogrešno i ishitreno tumače rezultate.
Oprez kod prenošenja rezultata studije koje tvrde da je nešto efikasan lijek: in vitro nije isto što in vivo.
I dok neke biljke, biljni ekstrakti postoje u službenim farmakopejama za tačno određene upotrebe, ne treba se zavaravati i misliti da je sve ono što dolazi iz prirode bezopasno. Neki preparati mogu imati neželjene interakcije s drugim ljekovima i indirektno štetiti.
Kurkuma ne liječi rak
Primjer za to je kurkuma (turmeric) koja se reklamira kao svojevrsni panacej (lijek za sve), pogotovo kao lijek za rak. Međutim, kod žena koje boluju od raka dojke, kurkuma, prema nekim istraživanjima, može oslabiti djelovanje hemoterapije. Pacijentkinje koje su kombinovale kurkumin, aktivnu materiju u kurkumi, ili ekstrakt kurkume, s terapijom za rak Tamoksifen imale su manju apsorbciju lijeka u krvi i to znači da je manje lijeka moglo djelovati na ćelije raka. Smatra se kako bi kurkumin trebalo izbjegavati dok osoba prima hemoterapije ili radioterapije. Također, kurkumin smanjuje broj trombocita i ne bi se trebalo uzimati uz terapije koje inače smanjuju broj trombocita ili kod osoba koje imaju niži parametar broja ovih krvnih elemenata.
Upravo su ljekovi za rak i alternativni ljekovi za rak česta “meta” izvještavanja, ali i oglasa, te prikrivenog oglašavanja. Ovakvi tekstovi često ne uzimaju u obzir jačinu dokaza za neku supstancu u liječenju raka ili navode kako su ljekovi za rak neke materije, obično biljke ili gljive, za koje nema dokaza da su efikasni u liječenju raka. Tumori su vrlo širok spektar oboljenja i imaju različitu etiologiju, te se čak ni tumorima istog tkiva ili organa u medicini ne može pristupiti uniformno. Međutim, u medijima i naročito društvenim mrežama postoji tendencija narativa koji tvrde da je nešto lijek, ali da postoji zavjera kako se ta supstanca krije od običnih ljudi.
Oprezno sa preliminarnim rezultatima
Sredinom 2020. godine, popularna vijest u nizu medija je bila da je pčelinji otrov lijek za rak dojke. Istina je da su australijski naučnici s Univerziteta Zapadna Australija u Pertu došli do zaključka da pčelinji otrov ubija stanice raka dojke u laboratorijskim uslovima kultura ćelija in vitro, ali to je nizak nivo dokaza, jer ako je nešto efikasno na kulturama ćelija ne mora biti efikasno i na živim ljudima – za to su potrebni rezultati kliničkih studija i to dvostruko slijepih randomiziranih studija, koje predstavljaju visok nivo dokaza. Opasnost ovakvog izvještavanja leži u tome što se neko, na osnovu preliminarih i nedovoljno jakih dokaza, može samoinicijativno izložiti “terapiji” koja se odvija u nekontolisanim uslovima i može biti životno opasna.
Ovo uopšte ne znači da bi mediji u potpunosti trebalo da izbjegavaju izvještavati o ovakvima naučnim radovima. Trebalo bi naglasiti da su to preliminarni rezultati i da je potrebno još istraživanja da se utvrdi da li ta tvar može poslužiti kao terapija.
Opasne promocije na Fejsbuku
Daleko su opasnije tvrdnje koje se javljaju ne baš tako rijetko na različitim stranicama na Facebooku, a obično promovišu alternativnu medicinu. Recimo da neka materija, biljka, ekstrakt – liječe rak. Treba napomenuti i da se šire usmene predaje kako neki pripravak ili biljka liječe rak, “od usta do usta”. Problem s ovakvim tvrdnjama, bez obzira odakle dolaze, jeste da se prečesto vjeruje da ako je nešto iz prirode, ono mora biti zdravo i nema nuspojave ili štetne strane, što je apsolutno netačno. Zbog pogrešnih uvjerenja, ljudi se okreću ovim pripravcima i dešavaju se situacije da odbijaju pravovremenu terapiju baziranu na dokazima i kliničkim studijama. Tako se pacijenti “zavlače” i onda dolaze potražiti stručnu pomoć kada je već prekasno.
Jedan od primjera opasnih pripravaka alternativne medicine koji se koristi kao “lijek” za rak jeste i cansema (“black salve”) u čiji sastav, pored đumbira, cinkovog oksida i graviole, ulazi veoma opasna Sanguinaria canadensis. Ljudi koji su pokušali liječiti rak kože sa ovim pripravkom, ostajali su bez nosa, kože na licu, sa lezijama koje su bile ravne trećem stepenu opekotina. Prirodno ne znači automatski i bezopasno.
Ova logička greška se zove “appeal to nature” ili “pozivanje na prirodno”. To što je nešto prirodno, iz prirode, ne mora značiti da je efikasno ili da je bezopasno.
Stručnjaci koji daju ishitrene izjave
U doba kada ljudi ne vjeruju ljekarima i zdravstvenim sistemima, često zbog toga što su na svojoj koži osjetili neljubaznost ili korupciju, oni se okreću alternativnoj i tradicionalnoj medicini kao slamki spasa. A nadriljekari koriste upravo taj osjećaj bespomoćnosti oboljelih osoba i njihovih porodica, te evidentne probleme u zdravstvenim sistemima kako bi ostvarili korist. Prečesto vidimo objave u kojim se govori kako soda bikarbona liječi rak, kako se treba alkalizirati ili navode na uzimanje nimalo bezopasnih pripravaka srebra.
Još jedna od meta jeste Covid-19, a objave kako je nešto “lijek za Covid-19” ili sprečava infekciju su skoro svakodnevne. Primjera je mnogo, a neki od njih su objave koje tvrde da je slatki pelin (bejturan, Artemisia annua) lijek za Covid i da je to “naučno dokazano”. Ovakve neobične i optimistične tvrdnje svakako traže jake dokaze. A šta kažu dokazi?
”Američki naučnici Univerziteta Kolumbija u Nju Jorku i Vašingtonu, dokazali su da ekstrakt slatkog pelina (Artemisia annua) blokira razmnožavanje virusa Sars-Cov-2, uzročnika bolesti Covid-19”, je isječak iz članaka i objava o slatkom pelinu kao “lijeku”za Covid. Kao dokaz nude studiju u kojoj i sami autori kažu kako je potrebno još istraživanja in vivo kako bi se utvrdila efikasnost ove biljke kao terapije za Covid.
U ovom slučaju ne samo da se radi na malom istraživanju na ćelijskim kulturama, nego je u pitanju i nerecenzirana tzv. preprint studija koju trebaju pregledati stručnjaci iz iste oblasti i procijeniti njenu kredibilnost. Nažalost, dešava se i da ljekari i stručnjaci neoprezno tvrde kako bi nešto moglo biti lijek, bez detaljnog pregleda dokaza, zaključujući samo na osnovu analogija i pogrešnih premisa, poput:
- artemizinin iz slatkog pelina je lijek za malariju (tačno)
- drugi ljekovi za malariju poput hlorokina su ljekovi za Covid (netačno)
- zaključak: mora da je slatki pelin lijek za Covid (netačno).
Ono što u cijeloj stvari zabrinjava u medijskom izvještavanju jeste da u ovom primjeru, koji nije izolovan, novinari zaista uzmu izjave od eksperata, ali su izjave eksperata bazirane na lošim procjenama, na nedovoljnom poznavanju nivoa dokaza i ishitrene su. Ne možemo očekivati od novinara, pogotovo onih koji nisu specijalizirani za naučno i medicinsko novinarstvo, da sami stave pod lupu dokaze i provjere koliko su oni jaki ili slabi. Novinar vjeruje stručnjaku, ali je očigledan problem društva što često ni osobe koje formalno imaju obrazovanje da daju ovakve izjave ne prate naučne dokaze.
Ovakve situacije nisu i ne mogu biti isključivo odgovornost medija, ali svjedoče o tome koliko je društvo skrajnulo u neukost i nedostatak naučne pismenosti.
